piše: Nikola Radunović
Na ovom mjestu ni zvijeri gorske ne ispuštaju krik cio jedan vijek. Ođe ni grane ne pucaju pod naletima vjetra. Tu ni voda ne žubori, tu ptice ne cvrkuću. Tu se strašni krik nedužne čeljadi prelomio u još goru tišinu koja ovim kršem vlada stotinu godina.
Danas je ta tišina nakratko prekinuta ne bi li se žrtvama sa kojima je umro i dio Crne Gore odala počast koju su zasluživali i mnogo godina prije, a dobili je nijesu jer je tišina zavladala i onamo đe nije smjela. Od danas smo korak bliži dostojnosti žrtve familije Petra Zvicera. Ali ovaj vječni spomen ne smijemo ostaviti da i njega proguta tišina. No o njemu zboriti svojim potomcima i sa njima mu se stalno vraćati na istinu, da bi naša đeca svojoj đeci mogla reći kako smo se i mi imali rašta roditi. U suprotnom- tišinu koju mi pravimo, bukom i manipulacijom će popuniti oni koji slave dan od kojega je krenulo zlo i jedne aprilske noći došlo i u Rokoče.
Vječna im slava. Od danas im duše još mirnije caruju nebeskim svodom.
